Vojne knjižice bile su prva prava prevara boraca. Borci se još jasno sjećaju prvih poslijeratnih godina, kada im je učinjena prva velika nepravda od strane vlasti u FBiH koje su tada sijale tamu i svjetlo. Kako za koga, naravno?!
Vojne knjižice bile su prva prava prevara boraca. Borci se još jasno sjećaju prvih poslijeratnih godina, kada im je učinjena prva velika nepravda od strane vlasti u FBiH koje su tada sijale tamu i svjetlo. Tada su imali priliku da sistemski riješe status boračkih kategorija koje su iz rata u kojem su branile i odbranile zemlju izašle bukvalno gladne, gole i bose. Sredstva za život 1996. godine su bila najbitnija za budući razvoj, eventualno uspjeh u budućnosti. Predviđena sredstva za prave borce su kao pijavice su sisali i sisaju lažni! Umjesto rješenja, tada je osmišljena jedna od najvećih prevara boraca.
Iznosi s deviznih vojnih knjižica koje su bivši borci trebali dobiti u gotovom novcu proporcionalno svom učešću u odbrani zemlje kao razliku plaća pretvoreni su u certifikate.U vremenu nakon rata, borci nisu ni shvatili da je obećanje o isplati njemačkih maraka lansirano s ciljem pridobivanja njihovih glasova i da je bilo lažno poput mnogih koja će uslijediti, klasična predizborna kampanja.
Svi znamo da većina boraca nije uspjela iskoristiti certifikate koje su dobili ni za kupovinu stana, jer je takvih u toj populaciji bilo tek oko 20 posto, a većina je certifikate budzašto prodala.Da apsurd bude veći, certifikate u iznosu od nekoliko hiljada maraka za mizeran iznos borci su bili primorani prodavati tajkunima.
Oni su ih potom koristili u privatizaciji koju je, opet, osmislila politika i koja je išla naruku samo odabranima i podobnima.Tako su borci, i boračke plaće, postali bitna poluga za još veće bogaćenje onih na koje su, osim agresora, najviše bili kivni i u ratu i u poratnom vremenu.
Oglasi o prodaji vojnih deviznih knjižica i danas se mogu naći na internetu.Vojne devizne knjižice definitivno prva prevara koju su borci doživjeli od vlasti. Nakon što su ih svi dobili od vojske od knjižice, s njima se nije moglo ništa.
Borci su iz nužde prodavali u bescjenje. Prodavali su se certifikati u vrijednosti od 1,5% do 3% od ukupne vrijednosti. Pojašnjeno rečeno, 20 hiljada/tisuća certifikata se prodavalo od 150,00 do 300,00KM? U to vrijeme na području USK i drugih kantona, borci nikada nisu mogli plaćati ni režije certifikatima, poput boraca u Sarajevu, što je bio još jedan vid diskriminacije i selektivnog pristupa ovom problemu.