MRŽNJA NOSI FEZ

2019. godine sam prvi put otišao u Beograd. Prije 1989. gledao sam na Jugoslaviju s poštovanjem i divljenjem. Divio sam se Srbima zbog njihove borbe protiv nacista i poštovao Tita kao vođu kakvog Rumunija nikada nije imala. Jugosloveni su imali sve što je nedostajalo sovjetskom bloku, od višeg životnog standarda do dostojanstva. Od prve sam bio zaleđen, kao grad koji se otvorio preda mnom. Kao da sam bio na mjestu gdje je vrijeme stalo prije trideset godina. Nije se radilo toliko o činjenici da su mnoge zgrade bile u poodmakloj fazi propadanja, koliko o osjećaju prašine koji se slijegao na sve i ostao neometan ni jednim od kućnih pomoćnica za čišćenje perja.

Razgovarao sam sa veteranima jugoslovenskih ratova. Iako vojna naređenja, političke deklaracije, stotine hiljada ubijenih tokom etničkog čišćenja i sama istorija nedvosmisleno govore da je Srbija bila agresor, trideset godina kasnije mnogi tvrde da se Srbija samo branila. Nakon proglašenja nezavisnosti, Srbi su tvrdili da se boje da će ih Bosanci ili, još više, Hrvati, s obzirom na fašističku prošlost ovih potonjih, uplašiti, te su smatrali da je napad najbolji način odbrane. Srbi su pokušali da se brane tako što su ubili prvog, ali nisu uspeli da pobiju sve. Srpskim veteranima ni danas nije jasno zašto im je bilo tako teško da priznaju status boraca ili zašto podrška boracima praktično ne postoji, čak i nakon što su se skoro dvadeset godina borili za svoja prava.

Život veterana je težak, bez obzira na zemlju ili rat. Ali život postaje pakao u zemljama koje svojim veteranima ne mogu organizirati paradu. Šta bi mogli da slave srpski veterani? Kako im njihov narod može pokazati svoju zahvalnost kada je cijelo čovječanstvo osudilo vođe koji su im komandovali za genocid?

Kada je čuo da sam Rumun, Aleksandar Jovanov mi je najmanje pet puta ponovio da je njegova porodica negde iz Temišvara. Rođen u Beogradu 1942. godine, bio je jedan od srpskih veterana Rakovičkog udruženja. Uvek je bio nasmejan i izgledao je kao idealan deda. Na pitanje kako se osećao kada je saznao za srpske ratne zločine, jednostavno je rekao: „Rat je rat“. Ne znam šta je ratni zločin. To nismo učili u školi. Ja sam samo branio svoju zemlju.’

‘Srbi su na kraju pokazali svoje pravo lice kao izdajice i kukavice. Većina ih je pobjegla od rata ili dezertirala. Imamo loše gene. Boreći se vekovima, najhrabriji umiru. Samo su kukavice ostale žive kako bi ovekovečili ovu vrstu. Zato smo 1999. imali sto i dvije hiljade dezertera’, dodaje Mile, a i danas se vidi žal za izgubljenim ratom.

Emil Mišković, rođen u Australiji 1971. godine, veteran je hrvatske vojske. Emil je bio dobrovoljac i borio se kao vodnik u 122. gardijskom puku. Vojni rok mu je počeo 1991. godine, u jedinici policije, jer je vojska formirana tek u julu te godine. „Rat je počeo na zagrebačkom fudbalskom stadionu, kada je Dinamo Zagreb igrao sa Crvenom zvezdom Beograd. Tokom utakmice izbila je tuča. Navijači Beograda došli su na utakmicu sa ciljem da izazovu nevolje. Jugoslovenska policija je štitila Srbe. Srbi su bili napadači jer su na stadion došli predvođeni Arkanom koji je bio naoružan. U glavama mnogih Hrvata, tada su odlučili da se u velikom broju priključe policiji kako bi se zaštitili od napada jugoslovenskih Srba.’

Srbi su očekivali da će to biti vikend rat; mislili su da će hrvatsko pitanje biti riješeno za nekoliko dana. Kada se to nije dogodilo, kada su se suočili sa tvrdoglavim otporom i sve većim brojem žrtava, počeli su gubiti volju. Uništili su čitave gradove ne shvatajući zašto. Njihovi uspjesi u kampanji bili su nikakvi ili ih uopšte nije bilo. Jedinstvo Jugoslovenske vojske je već počelo da se raspada. Krenuli su sa namerom da sačuvaju zajednicu, ali je vrlo brzo, već tog leta, srpski ideal bio u ruševinama. Ostala je samo agresija na nezavisnu Hrvatsku. Bilo je potpuno razočaranih komandanata koji su sebi govorili: ‘Ratovali smo za Jugoslaviju, a ne za Srbiju’.

„Na početku sukoba komandanti u Beogradu nisu imali kontrolu nad jedinicama na terenu i vrlo brzo su se pojavile brojne četničke jedinice. Počeli su da se osećaju u Slavoniji već u maju 1991. Četničke jedinice koje su stigle iz Srbije zarobile su i ubile dvanaest policajaca u Borovu Selu. Srbi iz Borova Sela ovu akciju nisu dočekali sa oduševljenjem, ali su četnici tvrdili da su tu da ih spasu. Operacija je rezultirala strahom od etničkog čišćenja među hrvatskim stanovništvom. Jugoslovenske vojne snage tog vremena još nisu bile spremne u cjelini da podrže operaciju etničkog čišćenja, iako je dio odlučio da je podrži. Ovaj raskol unutar Jugoslovenske armije razdvojio je jedinstvo njene komande. To se u Hrvatskoj nije dogodilo. Kada smo se ujedinili pod zastavom zemlje, složno smo djelovali u obrani zemlje i ostvarili sinergiju u operacijama od Dubrovnika do Vukovara.’

“Nismo imali ništa osim pištolja i lakih mitraljeza. Svaki ozbiljan napad bi nas slomio. Nismo imali pancire, vazdušnu podršku i tako dalje. Ali imali smo podršku civila. U početku se činilo da su ljudi podržavali oružane kolone koje napuštaju Beograd, misleći da će tako spasiti Jugoslaviju i da ćemo svi dobro živeti u ovoj enklavi. Ali ljudi su vrlo brzo shvatili da su to zapravo srpske operacije da za sebe obezbede teritorije u regionu gde su živeli etnički Srbi.’

Ono što se dešavalo u Bosni, sa opkoljavanjem Sarajeva, Hrvatima je vrlo jasno razjasnilo stvari.

Nakon što su naučili lekciju u Hrvatskoj, Srbi nisu odustajali u Bosni.

„Stvari su veoma jednostavne. Vi branite ili napadate. Ako napadaš, koga napadaš? Ako se branite, branite se. Ne mogu da idem u Beograd da se tamo branim. Hrvati nisu hteli nove teritorije, ali Srbi jesu’, kaže Emil, koji je u studenom 1991. u blizini Vukovara upucan u nogu.

„Srbija je nekako pokušala da iskoristi činjenicu da je pažnju sveta okupirao Zalivski rat. Više je to bio granični rat između Hrvata i Srba. Komplikovanije je bilo u Bosni, gdje ste imali tri mješovite enklave. I danas su pomešani. Nema ulice u kojoj nema samo Bošnjaka, već i Srba i Hrvata. U Hrvatskoj smo imali ove dvije vruće zone pobune, ali su ih Srbi očistili od Hrvata 1991. godine. To nam je olakšalo vojnu operaciju jer smo znali da ljudi koje srećemo, bilo da su civili ili vojnici, mogu biti samo Srbi. Više ih nije trebalo pitati.

Imali smo informacije od Amerikanaca o položaju oružanih snaga i civila. Imali smo jasna naređenja da zaštitimo civile. U gradovima (Knin) stvari se zakompliciraju. Svaki plan se raspada čim snage počnu pucati.’

 “Kada se vojska vratila iz Oluje, osjećali smo se kao gosti na najvećem vjenčanju ikada, na kojem se udavala naša najdraža rođaka i bili smo presrećni što smo svi učestvovali.”

Za Jugoslaviju 1990. godina nije značila samo raskid sa komunističkom prošlošću, kao što se dogodilo u zemljama uključujući Rumuniju, Mađarsku i Poljsku. S raspadom komunističkog bloka, zemlje koje su činile bivšu Jugoslaviju iskoristile su priliku da uspostave svoju nezavisnost. Pored nacionalističkih i populističkih ideala, ideju decentralizacije favorizovali su novi lokalni lideri sa svih gledišta. Jedno je primati naređenja iz Beograda, a drugo raditi svoje. Jedno je imati budžet koji vam je dodijeljen, a drugo je kreirati vlastiti budžet. S druge strane, bivši predsednik Milošević je shvatio koliko je važno, posebno za Srbe, da se pridržavaju ideje jugoslovenske federacije. Kao promoter kontinuiteta u svojim političkim interesima, Milošević se nadao da će Srbima održati primat.

Nažalost, ova dva interesa su bila nespojiva. Kako nova federacija sa Hrvatima ili Bošnjacima nije imala previše smisla, kada su dvije zemlje pokazale želju za neovisnošću, to je Miloševića pritjeralo uza zid, osujetivši njegov megalomanski plan od samog početka. Suočen sa ovom jednostranom odlukom, Milošević se osećao potpuno nemoćnim. U normalnim okolnostima, on ne bi mogao učiniti ništa da se tome suprotstavi. Jedini način na koji je mogao da se suprotstavi ovome bio je da izmisli hitan slučaj kao izgovor.

Poput utopljenika, opravdanje za Miloševića bila je izjava hrvatskog predsjednika Tuđmana da je zahvalan Bogu što nema ženu Jevrejku ili Srpkinju. Tuđmanova podrška bivšim ustaškim vođama bila je i na mlinu Miloševića, koji je potpirio strahove da Srbima u Hrvatskoj prijeti istrebljenje.

Milošević je pokušao da iskoristi fašističku prošlost Hrvata da opravda svoje postupke. U novom europskom kontekstu, više od četrdeset pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Hrvatska nije mogla krenuti ka samostalnosti noseći teret nacističke ideologije i počinivši još jedan genocid. Štaviše, bilo je očigledno, u tom istom kontekstu, koja je strana prva da se osveti. Mladi Srbi, uvučeni u zamku četničkog pokreta, sada su po prvi put imali priliku da osvete svoje bake i dede ubijene u ratnim logorima koje su držale hrvatske ustaške snage.

Drugi izgovor koji je Milošević koristio bila je potpuna izmišljotina. Koristeći simulakrum logike, poput Putina danas, Milošević je pokušao da opravda svoje postupke rekavši da kao što Hrvati mogu zahtijevati nezavisnu državu, tako i etnički Srbi koji žive na hrvatskoj teritoriji mogu zahtijevati nezavisnu srpsku republiku, po mogućnosti pripojenu Velikoj Srbiji.

Tako je nastala Srpska Republika Krajina u Hrvatskoj i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini.

Kako bi se zaustavio rat, srpskim separatistima u Hrvatskoj ponuđena je ograničena autonomija unutar samostalne hrvatske države. Bio je to kompromis koji Hrvatska nije željela, ali ga je bila spremna učiniti radi mira. Ali Srbi, zaslijepljeni idealom ujedinjenja i povećanja svog teritorija, to su odbili.

Pod pritiskom hrvatske vojne akcije Oluja, ali prije svega kao rezultat nepromišljenog ili otvoreno zločinačkog djelovanja Srba poput Miloševića, Hadžića, Babića i Arkana, sve je 1995. godine kulminiralo evakuacijom srpskih civila iz benkovačkog Knona. , Obrovac, Drniš i Gračac. Oko dvjesto hiljada Srba, prevarenih retorikom svojih lidera ili istinski u strahu od odmazde za zločine počinjene u Vukovaru i drugdje, napustilo je svoje domove i otišlo u Srbiju, Bosnu i Slavoniju.

„Haški sud je pokazao da su postojale pisane naredbe po kojima su srpske snage koristile živi štit“, kaže Emil, koji u raspravu uvodi pedesetak kilometara dugu kolonu civila pomešanih sa vojnicima i političkim liderima koji su prognani od strane vođe srpskih separatista. sama republika.

Paradoksalno, iz raznih razloga, a najviše zahvaljujući volji civilizovanih država da se genocid što prije zaustavi, Republika Srpska i danas postoji u Bosni.

Srbi, izolovani od skoro celog civilizovanog sveta, pokušavaju da se oraspolože govoreći sebi da je tako bolje. Da stvari zaista stoje tako, ne bi gravitirali Putinovoj Rusiji. Cijela jedna generacija, zarobljenik genocidne prošlosti, pokušava tu prošlost opravdati pozivajući se na ruski rat u Ukrajini. Ako su Putinovi postupci validni, onda kao da se istorija može prepisati i Srbi se mogu osloboditi svih svojih zločina.

Rusi nikada nisu bili ničiji prijatelji. Naša velika nesreća je bila što smo rođeni u komšiluku sa njima. Ta nesreća se na kraju Drugog svetskog rata pretvorila u katastrofu. Zaštićeni harizmatičnim Titom, Srbi nikada nisu iskusili šta znači sovjetsko prijateljstvo. Da znaju, ne bi ni u šali pričali o bliskim vezama sa Rusijom. Pogotovo u sadašnjem kontekstu, u kojem bi izbijanje novog međuetničkog sukoba u Bosni mnogo koristilo Rusiji. Rusima bi mnogo značilo da je NATO ometao rat na Balkanu. Dok Srbi, bivši antifašistički partizani, hrle u sovjetsku izmaglicu iz očaja i izolacije, Hrvatska će od 2023. godine biti ponosna članica šengenskog prostora. Fašistička prošlost nije držala Hrvate u zatočeništvu.

Prije trideset godina, Rusi su dali mali poklon novim republikama koje su odlučile rastati se od Rusije nakon pada Željezne zavjese. Osim neovisnosti, svaka je država dobila regiju naseljenu uglavnom etničkim Rusima. Kao i Srbi, tridesetak godina kasnije, Rusi žele spasiti ove nacionalne manjine od opasnosti koju samo oni prepoznaju i, s obzirom da ako se posao isplati raditi, vrijedi ga dobro raditi, te teritorije pripojiti majci Rusiji . Dva su scenarija identična. Jedina razlika je u tome što Rusija i dalje misli da je dovoljno moćna da se ne zadovolji samo simulakrumom republike, kao što su bili bosanski Srbi.

Čuo sam mnogo stvari o višestrukim uzrocima jugoslovenskog rata. Za mene je glavni uzrok rata bila želja Srba, a u manjoj mjeri i Hrvata, da iskoriste raspad Jugoslavije kako bi svojim novim nezavisnim državama dodali nove teritorije. Iskoristili su etnički izgovor i pokušali da prošire svoje teritorije. Njihov propust da to učine doveo je do frustracije i doveo oba naroda, a posebno Srbe, do genocida.

Sve što su Srbi dobili iz rata koji su vodili bile su dve Srbije. Izolovana Srbija koja žali što nije sudila Miloševiću umesto da ga pošalje u Hag, iako nije žurio da ga osudi dok je bio u pritvoru. I još jedna Srbija, koja je, jedva izlegla 1992. godine, svijetu dala Ratka Mladića, ratnog zločinca odgovornog za opsadu Sarajeva i masakr u Srebrenici, zbog čega je dobio nadimak “bosanski kasapin”. Republika ima samo jednog stranog partnera: Srbiju. Jedini pravi korisnici ovog nepravoslavnog, nekatoličkog i nemuslimanskog raskola su lideri i političari Republike Srpske. Bosanski Srbi su završili samo sa tugom i mržnjom.

Država se temelji na narodu. Pravoslavnim kršćanima u Bosni i Hercegovini je prije više od jednog stoljeća rečeno da njihovo pravoslavlje nužno znači da su i Srbi. Ali Srbi su već imali državu kada su aberantno tražili da im se omogući formiranje druge države na tlu Bosne i Hercegovine. Sada postoje dva srpska naroda od kojih svaki ima isti jezik i tradiciju. Ali ne ista država.

Iz više razloga, bosanski Srbi se u Srbiji smatraju građanima drugog reda. Vjerojatnost da međunarodna konjunktura dopusti Srbiji da apsorbira Republiku Srpsku gotovo je nikakva. I to čak i ako kozačke trupe stacionirane na srpskom i crnogorskom tlu, u raznim samostanima, pređu s kulturnih i glazbenih aktivnosti na manje pravoslavne akcije, uzvrativši tako Srbima za njihovu uslugu kada je u pitanju Krim.

Jedina šansa koju bosanski Srbi imaju da se oslobode statusa građana drugog reda je jaka, ujedinjena i neovisna Bosna i Hercegovina.

Miloš Vučić, bosanski Srbin, vlasnik hostela u Srebrenici, kaže: ‘Moralna je dužnost svakog Srbina i Hrvata da sabotira bosansku državu.’

Miloš kao da ne shvaća da Srbi i Hrvati time samo sabotiraju sami sebe. Svaki postupak većinskih bosanskih predstavnika bosanski Srbi nastoje označiti kao muslimanski. I koriste antimuslimansku retoriku i strah od terorizma kako bi potkopali bosansku državu. Paradoksalno, čak i na temelju te antimuslimanske retorike, u snažnoj i ujedinjenoj Bosni, Srbi i Hrvati bi uvijek bili favorizirani kao poslovni i pregovarački partneri. Samo Bosna koju žele uništiti dala bi im nejednak status.

Srbi i Hrvati su napravili većinsku koaliciju, kojom se protive svakom bosanskohercegovačkom projektu. Njihov cilj je pokazati da se Federacijom BiH ne može upravljati. Štoviše, ni trideset godina kasnije nisu spremni priznati genocid. Da bi to demantirali, pozivaju se na razne izolirane zločine koje su Bosanci počinili nad bosanskim Srbima. Ono što Srbi tvrde da ne razumiju jest da je takvih zločina bilo na obje strane. Nitko ne negira da su se takvi incidenti događali. Ali kada su ispitani u Haagu, nisu se mogli klasificirati kao genocid, kao etničko čišćenje. Odvajanje muških zatvorenika od žena i djece, sustavno pogubljenje muškaraca i njihovo pokapanje u masovne grobnice, praćeno pokušajem brisanja dokaza premještanjem tijela u druge grobnice, u Haagu je proglašeno etničkim čišćenjem i klasificirano kao genocid. .

Njemačka je priznala svoju krivnju i pokušala izgraditi europsku budućnost za sebe, brzo postajući jedna od najmoćnijih država svijeta. Nije međunarodna zavjera ono što Srbe čini parijama, već njihova vlastita nesposobnost da i trideset godina kasnije priznaju svoju krivnju. Srbi skupo plaćaju svoj prkosan stav. Ta cijena je budućnost cijelih generacija.

Ali možda su Srbi bili žrtve genocida. Možda su Bosanci bili pametniji, možda su tijela dublje zakopali. Ali u tom slučaju ostaje samo jedno pitanje: gde su hiljade srpskih majki i udovica koje trideset godina kasnije čekaju vest da su tela njihovih sinova i muževa pronađena u masovnoj grobnici na ivici neke šume?

U Srebrenici sam sreo neke od majki osam hiljada bosanskih muškaraca i dječaka koji su ubijeni na dvadeset i sedmu godišnjicu genocida koji su počinile trupe Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića.

Rusmir Piralić imao je samo sedamnaest godina kada se prijavio kao dobrovoljac u bosansku vojsku da brani svoju zemlju, svoj dom, svoju porodicu, svoj grad, vojsku potpuno nespremnu za rat.

„Oni koji su proživjeli 1.425-dnevnu opsadu Sarajeva, oni koji su svakodnevno osjećali vrelo vodstvo, gube apokaliptični osjećaj genocida koji su počinili Srbi. Uz njih smo odrastali, odrasli smo u traumama tog rata’, kaže Rusmir.

‘U ratu nema pobjednika, samo pobijeđenih’, dodaje. Nije ni čudo što se tako osjeća, posebno nakon Dejtonskog sporazuma. Rusmir vidi sporazum kao veličanje grube sile koja je ratom, ubistvima, silovanjem, etničkim čišćenjem i genocidom uspjela da dobije toliko željeno priznanje za Srbe.

„Vrijeme je pokazalo koliko je postojanje entiteta, distrikta kao što je Brčko, disfunkcionalno za svakodnevni društveni, ekonomski i kulturni život njegovih građana“, kaže Rusmir.

„Rat je počeo 1992. godine, kada su nas jučerašnji prijatelji i komšije opkolili i počeli pucati na nas“, kaže Ismet Imamović, star sedamdeset tri godine, bivši pukovnik Armije BiH i dobitnik Zlatnog ljiljana, njenog najvećeg vojnog priznanja.

„Da ozdravimo, priznanje i molba za ozdravljenje, ne znam da li bi pomoglo, ali barem ne bi škodilo da ih saslušam. Ovdje je gotovo svaka generacija iskusila rat. Možda bismo ozdravili kada bismo pomogli novim generacijama da shvate da rat nije rješenje. Uprkos svemu tome, a prije svega s obzirom na ono što se danas dešava u svijetu, mislim da idemo u pogrešnom smjeru. Čini se da nismo izvukli pouku iz ovog rata pa ćemo, vjerovatno, imati još jednu’, kaže Ismet, bivši komandant ronilaca.

Prije sto godina, fes je bio jedino što je Bosance izdvajalo. Muslimani su nosili ružičasti fes, kršćani crni, a Jevreji tamnocrveni. Tada je čovjek nosio fes. Danas je mržnja ta koja nosi fes.

Ramiza Gurdić, stara šezdeset devet godina, sjeća se kako je posljednji put vidjela svoje sinove na raskrsnici u podnožju brda gdje su živjeli. Najstariji Mustafa je motao cigaretu, nakon čega se oprostio od majke, rekavši: ‘Nikad se više nećemo vidjeti.’ Gledala je svoje sinove samo što su nestali iza krivine krivudavog puta. Mustafini posmrtni ostaci otkriveni su 2003. godine. Uredno je ukopan 2005. godine. Ona je 2010. godine sahranila muža strijeljanog u Kravici. 2011. godine sahranila je najmlađeg sina Mehrudina. ‘Bio je zgodan kao lutka. Još uvek nisam našao njegovu glavu. Bio sam u svakom grobu koji su identifikovali. Našao sam njegov pojas, ali nisu hteli da mi ga daju. Prepoznala sam njegove cipele, pantalone i sašila sam ih. Onda sam dodao pojas. Siguran sam da ću pronaći i njegovu glavu. Rodila sam ga sa glavom i hoću da je zakopam kako dolikuje dok sam živ.’

Ramiza Gurdić nema drugu svrhu u životu osim da traži i upotpuni tijelo svog sina. Ova beskrajna potraga je jedina stvar koja je održava u životu. Nadala se da su možda preživjeli do 2003. godine, kada ju je Haški tribunal obavijestio da su Mustafu pronašli u jednoj od masovnih grobnica. Ništa ne može ublažiti gubitak. Ništa ne može izliječiti rane, koje vremenom postaju samo dublje.

„Idem u krevet tužna, a probudim se ožalošćena“, kaže Ramiza. Ponekad ih sanja. Ili je oni posjećuju, ili ona njih. Kad god se ponovo vide u snu, to je razlog za radost.

Čak ni garancija da se tako strašni genocid više nikada neće ponoviti ne može ublažiti njenu patnju.

Sehida Abdurahmanović, stara šezdeset i dvije godine, imala je trideset i šest godina 1995. godine. Vidjela je brata sedam dana prije nego što su on i još neki muškarci pokušali pobjeći iz Srebrenice, hodajući kroz šumu prema Tuzli. Njihova tijela do danas nisu pronađena.

Miloš je uvjeren da su isti ljudi više puta sahranjivani u Potočarima. Jednako je uvjeren da su neki od nestalih još živi negdje u Bosni.

Istorija je utvrdila da je šest miliona Jevreja stradalo u holokaustu. Da je bilo samo pet miliona, da li bi nacistička Njemačka bila manje kriva?

Bosanski Srbi su akumulirali dvostruku frustraciju. S jedne strane, kao rezultat svojih akcija devedesetih godina, teritorije koje su osvojili u ime Velike Srbije, nikada nisu ušli u sastav Srbije. S druge strane, republika koju su stvorili, po cijenu genocida, glavni je uzrok bijede i paralize koju su primorani da trpe iz dana u dan. Srbi su primorani da žive u savezu nametnutom Dejtonskim sporazumom i svakodnevno su primorani da viđaju preživjele etničkog čišćenja koje su započeli, ali koje nisu uspjeli odvesti do kraja.

Mladi i obrazovani odavno su napustili ovu paradigmu, pokušavajući da sebi izgrade život u inostranstvu.

Iva Đolović (22) studira pedagogiju i sociologiju u Beogradu. Kako bi izbjegli rat, njeni roditelji su pobjegli na Kipar.

„Mislim da kada su države Jugoslavije htele da se razdvoje, Srbija je bila ta koja je želela da sačuva jugoslovensko jedinstvo. Ne bih rekao da je Srbija agresor, ali pošto Srbija nije htela da se druge zemlje otcepe od Jugoslavije, imala je motivaciju da deluje malo agresivnije, ali ne bih rekao da je bila jedini agresor u rat. Ali odatle je svakako krenulo.’

Kada sam je pitao kakav je uticaj rat imao na državu, odgovorila je: ‘Imao je veliki uticaj na ekonomiju, ali i geopolitički. Kada smo se razišli, izgubili smo mnogo zemalja.’ Moje pitanje je bilo kakav je uticaj to imalo na Srbiju, pošto je efekat na Jugoslaviju bio striktno raspad federacije. Ali njen odgovor me nije iznenadio. Srbi su se identifikovali sa Jugoslavijom. Na kraju krajeva, oni su bili njeni glavni korisnici.

Onda sam je pitao da li se vidi da živi u Srbiji nakon što je završila studije. „Nakon što završim studije želim da radim u inostranstvu godinu dana. Još uvek razmišljam o tome gde želim da živim. Koliko god da volim Srbiju i Beograd, osećam da ovde neću napredovati koliko ću moći u inostranstvu. Država nije spremna da podrži one koji žele kulturnu karijeru. Možda se vratim za pedeset godina.’

Ako ste još uvijek u nedoumici, ako još uvijek osjećate potrebu da budete uvjereni, želio bih podijeliti s vama jedno posljednje zapažanje. Dok srpski veterani, i kod kuće i u svojim udruženjima, na zidu imaju slike Ratka Mladića, kada sam bio kod bosanskih veterana našao sam sliku Mustafe Kemala Ataturka. Reci mi ko su tvoji idoli i ja ću ti reći ko si.

Privukla me ova epizoda iz istorije Balkana jer se sećam šta nam se dešavalo početkom 1990-ih. Nakon talasa simpatija koji je stigao na Rumuniju nakon državnog udara u decembru 1989. godine, prošlo je samo nekoliko mjeseci prije nego što je tadašnji predsjednik Rumunije pozvao rudare da uguše studentske proteste. Divljanje rudara rezultiralo je šestero mrtvih i stotinama ranjenih. Rudari su terorizirali Rumuniju sve do 1999. Iako nismo pretrpjeli genocid, kao i šest života, rudari su nam više od dvadeset godina zaplijenili osjećaj da postojimo kao građani i da se možemo izraziti bez straha od ubijena, ako ne od strane represivne države, isto kao u komunizmu, onda od paravojnih snaga kojima je komandovala.

Autor: Mugur Varzariu

Preuzeto sa : https://mugurvarzariu.com/stories/news/hatred-wears-the-fez