Ma za vojnu knjižicu…šteta pancira!
31/03/2022
APRIL 1992. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI
01/04/2022

Tenk Warior prolazi cestom, podižući oblak prašine, a ja iskačem iz korita potoka, zvanog „Barica“ i pretrčavam ulicu. Kroz Senadino dvorište, izlazim u prostor za parking između zgrada. U desnoj šaci kovanica od 5 DEM, i dok dolazim do daha, idem polako prema sljedećoj ulici.

„Da li će 5 DEM biti dovoljno? Šta ću ako je više? Ma valjda nije.“ – pokušavam da se utješim.

Dlanovi mi se znoje, pa stežem kovanicu još više da mi ne isklizne. Blago. Cijelih 5 DEM. Prije mi to nije bilo toliko veliko, radilo se, ili u servisu, ili neki šverc, ali otkad je rat, nemam gdje da zaradim.

Pretrčavam sljedeću ulicu, pa opet laganim korakom, iza Muminovića kuće, samo umjesto lijevo, kuda svi idu, da bi se zaštitili od  snajpera, pravo ću. Pretrčaću, neka gađaju, neće me stići. Lagano idem pored zida, zauzmem poziciju, i gledam u prolaz između dućana. Trk, kratak, samo preko ulice, ali brz, i rafal, koji pogodi negdje iza mene. Već sam bio u prolazu, i sad usporenim korakom prilazio bijeloj kući iza dućana.

„Šta da kažem? Ma ništa, samo ono što moram“. Dolazim do kuće, pokušavam da otvorim vrata, ali zaključano je. Pokušavam da gledam kroz daske u radnju,a li ništa se ne vidi.
„Ako Halida tražiš, uđi lijevo pored kuće,“ čujem glas s desne strane, zvuči poznato, pogledam, kad jeste, Meša, Halidov komšija.

„Ako Halida tražiš, našao si ga“, čuje se sa lijeve strane, iz prolaza pored kuće, i kroz kapiju izlazi Halid.
Kose začešljane prema nazad, gleda u mene, pa reče blago: „kojim dobrom momčino?“

Otključa radnju,a  ja za njim niz dvije stepenice skoro utrčim u radnju.

„Halide, treba mi slika“, rekoh, skoro zamuckujući, „ako imaš materijala.“

 Kovanica mi je u ruci postajala sve klizavija, a dlanovi još znojniji.

„Biće“, pogleda me Halid, ispod oka, vadeći aprat, i kao nešto namještajući. Dok podešava aparat za slikanje, ispituje me: „Za šta je slika?“

„Ma kao za ličnu kartu, iste veličine“, odgovaram još smušenije nego prije.

„Skini jaknu, skini kapu, imaš tu ogledalo, napravi frizuru“, smješka se Halid.

Okreće neke kišobrane, koji su ofarbani s donje strane srebrom, a kroz otvorena vrata jedva malo svjetlosti dolazi, tako da kišobrani i nisu baš od pomoći.

Gledam se u ogledalu. Pogled mi uzvraća neki mali čupavac. Kakva frizura, ne sjećam se kad sam zadnji put pravio frizuru. Možda nekad u septembru, kad sam se šišao kod pravog brice. Sad je već juni, a kosa liči na sve osim na frizuru. Rastresem malo žbun na glavi, napravim kao neki razdjeljak, i sjednem na stolicu. Stegnem šaku jače, kovanica mi je i dalje u lijevoj šaci, čvrsto stisnuta.

Halid se namješta, podešava objektiv i klik, i šum zatvaranja blende, odjekuje u praznoj radnji, kao zatvarač. Gotovo.
„Za šta je slika, nisi rekao?“, pita Halid, gledajući ispod oka.

„Ma za vojnu knjižicu“, odgovaram, „nagovorio sam mamu da mi potpiše saglasnost, pa sad hoću da izvadim vojnu knjižicu.“

„Koliko košta,“ pitam, dok stežem u ruci kovanicu.

„Ništa“, odgovara Halid, pa dodaje s osmijehom, „kad je za potrebe vojske, borci ne plaćaju. Samo ćeš sačekati koji dan, dok ispucam film, pa ću tek onda da razvijem slike. Navrati za pet-šest dana.“

„A mislio sam da ćeš i ti pobjeći, kao i drugi, pa da ti slika treba za neke dokumente za putovanje. A vala niko ne bi imao pravo ni da ti zamjeri, nisi još ni školu završio,  jel’de“, dodaje.

„Borci ne plaćaju“, odzvanja mi u ušima, a negdje u dubini mene raste ponos što pripadam nečemu tako velikom, borbi za Bosnu, Armiji BiH.

„Ma nisam ja od tog posla, niti imam gdje, niti bi mogao“, odgovaram, „a svakom njegov obraz“.

„FalaHalide, i vidimo se za koji dan.“

***

Izišao sam u iz kancelarije u prolaz kod Barice, i u rukama razgledao bijeli presavijeni kartončić. Na koricama je bio plavi grb sa zlatnim ljiljanima, i natpis „Vojna Knjižica“. Unutra tamna slika, na kojoj se jedva razaznavalo moje lice, osnovni podaci, i oznaka vojne jedinice. Prvi, zvanični dokument, sa slikom.

I to vojni. Konačno se vodim kao odrasli. Ponos koji me obuzima, djeluje na mene tako da imam osjećaj da bih mogao da letim.

Izlazim na plato između zgrada, i gledam u reportera CNN koji obučen u pancir i sa plavim šljemom na glavi, melje nešto na stranom jeziku, gledajući u kameru, koju drži na ramenu kamerman isto obučen u pancir i šljem. Gledam ih začuđeno, i pitam se šta su obukli pancire, pa u gradu su, nisu na ratištu.

Iza njegovih leđa, na nekih 200 metara udaljenosti, granata pogađa u krov, on ubrzano govori još nešto u kameru i panično bježi i uskače u bijeli transporter UNPROFOR-a. Kamerman ga prati u stopu.

„Šteta pancira“, jedino što mi pada na pamet, mogli su biti od  koristi nekom od boraca na linijama oko grada.

Autorski tekst

Comments are closed.