Kemal Šalaka: Političari su devalvirali svu našu borbu!

Aenean ligula mol stie viverra
12/05/2014
Piralić: Maloljetni borci Sarajeva dali mladost i život za odbranu domovine
21/04/2018

VETERAN: Kako sa ove vremenske distance gledate na događaje s početka aprila 1992. godine, odnosno ulogu Vas i Vaših saboraca u tim presudnim momentima za odbranu Sarajeva i BiH u cjelini?

ŠALAKA: Sa ove distance, kada je covjek puno stariji i iskusniji, vidim da je klica nacionalizma, koja je bila glavni faktor za početak raspada Jugoslavije, dio globalne politke moćnih zapadnih zemalja s ciljem širenja njihovog uticaja na što veću površinu zemljske kugle.

SFR Jugoslavija je bila jedna od najbrže rastućih ekonomija u Evropi, sa odličnim sistemom zdravstvene zastite, obrazovanja, sporta, kulture, vojne indiustrije, energetike i svega ostalog čega sada nemamo i čega se sa sjetom samo možemo sjećati…

Vremenom su na političku scenu dovedeni nacionalisti, koji su svojom nacionalističkom retorikom počeli da ulijevaju nepovjerenje među narode… Počeli su Srbija i Hrvatska (Slobodan Milošević i Franjo Tuđman), što je bilo sasvim dovoljno da se među ostalim narodima (repulikama) lako prepoznaju “historijski saveznici i neprijatelji” te da se zauzmu odgovarajuće strane…

Bosna i Hercegovina i Sarajevo, ovakvi kakvi jesu – sa mješovitom etničkom i vjerskom strukturom stanovništva, bili su predodređeni da se po ko zna koji put suoče sa stvarima koje se stotinama godina ovdije guraju pod tepih… U sklopu toga, Bosanci i Hercegovici su se našli izmedju dva velika nacionalisticka projekta susjeda (srpsko pravoslavnog i hrvatsko-katoličkog), koji su za njihovu realizaciju trebali teren koji se nametnuo sam po sebi, a to je opet bila BiH, baš kao i uvjek do sada (sve ofanzive za vrijeme NOB-a su bile na teritoriji BiH)…

U aprilu 1992 godine je počelo da se koristi oružje kao instrument za ostvarivanje geo-politčkih, nacionalnih, etničkih i vjerskih planova i projekata…BiH ili Jugoslavija u malom, imala je već usađen 50-godišnji duh antifašističke tradicije te je većina stanovništva na signale iz susjedstva gledala kao na četničku i ustašku propaganda, a njihove simpatizere kao četnike i ustaše. Tako sam i ja gledao stvari… Tada sam išao u 2. razred Srednje elektro-tehničke škole i trebalo je da sa sestrom odletim avionom JNA sa Sarajevskog aerodroma prema Skoplju. No, nakon što sam dobio kritiku od mog druga Karla Ivandića da sam “pizda što bježim”, s njima sam odmah otišao u štab Teritorijalne odbrane RBiH i prijavio se – to je bilo 20. aprila1992.godine.

Sjećam se da se išlo srcem i da se nije gledalo kako se ko zove, već da li se hoćeš boriti protiv četnika ili ne.

Ja lično sam na početku stražario oko bivše kasarne “Viktor Bubanj” i na punktu ispred štaba svoje jedinice. Kasnije, kada je JNA izašla iz Sarajeva i kada su se formirale linije, išao sam u akcije gdje je bilo potrebno – Poljine, Azići, Doglodi, Hotonj, Stupsko brdo, Stup 2, Hrasno brdo, Mojmilo, Nedžarići, Vojničko polje i Dobrinja…

VETERAN: Šta je, prema Vašem mišljenju, bilo odlučujuća prevaga da agresori tih dana, iako vojno nadmoćniji, ne uđu u Sarajevo?

ŠALAKA: Samo moral i to što smo se mi branili, a oni napadali… Kada imate te stvari jasno razdvojene, onda su toga svjesni i oni što brane i oni što napadaju – to se jasno odražava na njihovu borbenu spremnost i moral, a rezultat je to da oni, iako bolje naoružani nisu ostvarili nikakav uspjeh na terenu.

VETERAN: Slažete li se s utiskom da se aprilski i ratni događaji u cjelini, guraju u zaborav? Prema Vašem mišljenju, čime je to motivisano?

ŠALAKA: Ne samo da se aprilski događaji guraju u zaborav, nego ratna dešavanja općenito, jer živimo u zemlji u kojoj nema ratnog pobjednika… Političari su ti koji su devalvirali svu našu borbu.

Kako onda mislite da se u takvoj zemlji obilježavaju značajni datumi, događjaji, ličnosti kada su izdani svi ti principi za koje su se istinske patriote borile, za šta su ginuli i davali dijelove svoga tijela… Najgore je sto su tolika djeca izginula, nizašta!

BiH niti je nezavisna, niti suverena,niti cjelovita. Zemlja nam je podijeljena, živimo gore nego ikad, criminal i korupcija cvatu, nepravda je na svakom koraku – da li je to rezultat nase borbe?

Također, treba navesti i strance koji sve ovo i zakuhali…

VETERAN: U kontekstu prethodnog pitanja, kako komentirate činjenicu da je Gradsko vijeće Sarajeva pri dodjeli šestoaprilskih priznanja Mustafu Hajrulahovića Talijana praktično stavilo u isti koš sa taksistima?

ŠALAKA: Nemam komentar, jer ti sto donose odluke nemaju nikakave kriterije osim ličnih i interesa političkih partija koje su ih dovele na te pozicije.

Prema tome, možda su im taksisti valjali da realizuju neku svoju privatno-političku mutljavinu, pa da se zahvale ljudima za to. Nemam drugog objasnjenja za takav potez!

VETERAN: Kako u cjelini ocjenjujete trenutni društveni status branilaca – koje su to glavne zakonske manjkavosti koje se odnose na pripadnike te populacije? U kojoj mjeri ste zadovoljni angažmanom države u smislu zaštite prava branilaca, koji, između ostalog, praktično ni na koji načn nisu razdvojeni od agresora, dezertera, podrumaša…?

ŠALAKA: To sam djelimično odgovorio u jednom od prethodnih pitanja – ni ovi zakoni koji postoje, ovakvi kakvi su, ne poštuju se.

Evo, uzmite kao primjer to da borci imaju prednost pri zapošljavanju. Ko to poštuje? Mislite li da i one firme u većinskom vlasništvu entiteta i kantona, odnosno vladine institucije, zapošljavaju borce ili članove svojih familija? Pa, zar mislite da bi ijedan borac bio nezaposlen da su se poštovale te zakonske odredbe? Šta ce nam zakoni ako se neće poštovati?

Ovdje je osnovni problem nepoštivanje boraca i njihove žrtve. Da nije bilo njih, ne bi bilo ničega – kada vlasti to skontaju, onda će borci na zelenu granu, a to se neće desiti nikada, jer ove na vlasti ta činjenica ne interesuje, jer su oni bili vani ili su bili po podrumima za vrijeme rata! To je najveći problem.

VETERAN: U smislu priznavanja ratnih zasluga, kakvo je Vaše lično iskustvo, kao jednog od onih koji su maloljetni stupili u redove branilaca?

ŠALAKA: Moje iskustvo je takvo da znam da je veliki broj priznanja dat onima koji nisu bili u borbi i koji su dobiveni politčkom i prijateljskom linijom.

Također, znam za mnogo pravih heroja koji nemaju ni spomena. a kamoli nekih priznanja – ti neznani junaci su najveći junaci proteklog rata…

VETERAN: Kako biste da današnjim iskustvom postupili da se kojim slučajem možete vratiti u 1992. (da li biste se ponovo priključili braniocima ili radije izabrali opciju pruključivaanju nekoj od “podrumaških”, “berlinskih” i sličnih “brigada”?

ŠALAKA: Što se tiče priključivanja u odbranu i da li žalim što sam postupio tako, odgovor je da ne žalim i da bih isto uradio, jer je u pitanju lična satisfakcija.

Šta će reći na Sudnjem danu onaj koji je pobjegao?

Ja znam da sam se borio protiv onih koji su napadali i koji su ugrožavali živote drugih ljudi.nasa borba je bila odbrambena.

Da ne bih bio pogrešno shvaćen. želim da kažem da bih se vrlo rado priljučio i borbi protiv domaćih izdajnika, odnosno onih koji su bacili pod noge razultate borbe bosanskohercegovačkih patriota!

VETERAN: Koliko je Vaše Udruženje uspjelo popraviti poziciju populacije koju zastupate – šta biste izdvojili kao dosadašnji najveći domet u tom smislu?

ŠALAKA: Naše udruzenje od početka bori protiv vjetrenjača, jer opstrukciju nad radom i ostvarivanjem programskih ciljeva nam vrše, kako predstavnici vlasti, tako i ostala takozvana boračka udruženja koja 20 godina kao paraziti crpe budžetska sredstva sa svih nivoa da bi se pod parolom brige za borce obogatilo nekoliko pojedinaca, a udruženja bila iskorištena za potrebe političkog marketinga, gdje se uz mahanje zastavicama napravi pokoja zajednička slika i intervju pred TV ekranima prilikom obilježavanja nekih događaja iz rata ne ne bi li se nepismenom narodu pokazalo da su i političari patriote koje brinu za borce, dok istovremeno pravi borci žive u jako teškim socio-ekonomskom uslovima, ostavljeni da se sami bore kako umiju i znaju.

Naše udruženje je formirano krajem 2011. godine, a ideja o njegovom osnivanju je nastala u BH Telecomu, firimi u većinskom vlasništvu vlade FBiH, u kojoj se, iako zakon kaže drugačije, ne zapošljavaju demobilisani borci, već članovi familije i stranački ahbabi. Kako bi se naša populacija organizovala i zajednički nastupila u borbi protiv ovakvih anomalija u društvu, formirali smo jedno udruženje za kompletnu populaciju na području Kantona Sarajevo (oko 500 momaka), koje ima jeftinu administraciju, odnosno udruženje koje nema zaposlenih i u kojem svi organi rade isključivo na volonterskoj osnovi. Rad Udruzenja iskljucivo je baziran na samoodrzive projekte zapošljavanja i samozapošljavanja pripadnika boračke populacije maloljetnih dobrovoljca i ostalih.

I pored teške borbe, danas su maloljetni borci nezaobilazan faktor kada je u pitanju boračka populacija, a najveće dostignuće je to da je veliki broj članova koji za vrijeme rata nije završio proces školovanja u ovih par godina stekao diplomu o završenoj srednjoj školi.

Također, jedan od najvećih uspjeha Udruženja je činjenica da je javnost uglavnom upoznata sa postojenjem ove populacije, za koju se do prije četiri godine nije nikako znalo ili se znalo jako malo.

Trenutno, Udruženje u saradnji sa partnerom – Fondacijom “Krila Nade”, a uz finansijsku pomoc UNICEF-a i Predsjedništva BiH, radi na realizaciji projekta “Djeca rata – djeci mira”, koji ima za cilj uspostavljanje i jaćanje dijaloga u etnički podijeljenim gradovima u FBiH, a ciljna grupa su djeca od 14 do 17 godina, odnosno djeca koja su sada stara onoliko koliko smo imali mi kada smo se priključili odbrani od agresije.

Ovo je projekat koji će u početnoj fazi aktivno uključiti i okupiti sva udruženja bivših maloljentih dobrovoljaca u FBiH (Armija RBiH i HVO).

Comments are closed.