Godišnjica bitke na Sutjesci – NOR

Utakmica kojom je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji
13/05/2021
Bešlagić : Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine
15/05/2021

Povodom  godišnjice bitke na Sutjesci koja je trajala od 15. maja do 15. juna 1943., prenosimo iskustva i sjećanja na te herojske dane Pločanina Ivo Karamatića, poznat tada i kao Iko Čović. U tim borbama je poginulo 114 njegovih saboraca  sa područja Ploča.

U operaciji Schwartz, poznatijoj i kao V. neprijateljskoj ofenzivi sudjelovale su četiri njemačke i tri talijanske divizije, ustaško-domobranske postrojbe, jedna pukovnija bugarske carske vojske. Četnici koji su prije same Sutjeske poraženi na Neretvi pomagali su Nijemcima. Okupatorskih vojnika ukupno je bilo 127 000.

Nasuprot nacističkim snagama stajalo je 22.148 partizanskih boraca, od čega više od trećine iz Hrvatske. U partizanskim redovima bilo je 8.925 Dalmatinca,od čega 231 borac s područja Ploča.

Svoje živote u ovoj akciji položilo je 114 partizana s područja Ploča, a iz Drvenika ih je na Sutjesci poginulo čak 63.

Ivo Karamatić, započeo je razgovor navodeći kako je imao samo 14 i pol godina kad je otišao u partizane, a na Sutjesci je bio sa svojih 15 godina. Bio je u bataljunu Josip Jurčević s kojim se uputio prema Livnu gdje je taj bataljun ušao u sastav I. dalmatinske brigade. Prve borbe Ivo je okusio u Livnu,Tomislavgradu, Kupresu i Bugojnu,dok mu je u posebnom sjećanju ostala napad na ustaše na Badnjak 42 u Turbetu kod Travnika.

Svi su nam bili neprijatelji: četnici,ustaše,Talijani,Nijemci,domobrani, priča Ivo te se prisjeća bitaka iz 43 godine. Prisjeća se borbi s Nijemcima oko Bugojna te kako im je nakon toga došla zapovijed „Prozor mora pasti“. Tvrdi da tada nije znao ni gdje je Prozor i koliko vremena treba do tamo.

Sudjelovao je i u bitci na Neretvi (operacija Weiss II) koja se je vodila od 9. Veljače do 23. Ožujka 1943. Bili smo u Jablanici, Nijemci i 12 000 četnika nas je opkolilo, no napravili smo im zamku rušeći most da misle kako nećemo prijeći Neretvu', opisuje te naglašava kako su se Dalmatinci itekako istaknuli u toj borbi.

Dalmatinci su išli prvi plivajuću preko Neretve, te se uz srušeni most popeli i bombaškim napadima potpuno izbezumili četnike, prisjeća se Ivo.

Imali smo 4.000 ranjenika na primitivnim nosilima, no ipak smo uspjeli demoralizirati četnike', govori. On je sa svojom brigadom nastavio prema Konjicu,a kasnije i Nevesinju. Priča kako je u Nevesinju po prvi put u životu vidio veliki sir,koji je po rubio izgorio nakon što su neprijatelji zapalili skladišta hrane, no nakon 15 dana borbe s četnicima sve se moglo jesti.

Nakon Trebinja krenuo je prema Bileći, a za taj put priča kako su vodili računa da ne prave pobunu među stanovništvom, ističući kako nisu nikad željeli ubijati civile, pa ni one koji su ih napadali.

Najviše sam bio bombaš', priča Ivo,kraj priče o 4.ofenizivi i Bileće, odakle je sa svojom brigadom pošao u Crnu Goru gdje je dočekao petu ofenzivu. 'Po teškim planinama Crne Gore, nije bilo borbi protiv nas, no mi smo išli na Nikšić u kojemu smo doživjeli velike bombaške napade od Talijana, prisjeća se.

Potom su krenuli u Šavnik, osigurati prijelaz ranjenika preko rijeke Tare, gdje je bio svjedok pogiblje narodnog heroja iz Gradca, Gojka Ujdurovića. Sjeća se kako se Gojko Ujdurović utopio pokušavajući prenijeti deblo preko kojeg bi ranjenici prešli Taru.

Po neuspješnom pokušaju prelaska Tare,uz neprijateljsku rafalnu paljbu, uputili su se na rijeku Pivu. Dok nam priča o prelascima preko visokih planina Ivo, poznatiji kao Iko Čović, sjeća se i toga da im je led često noćima znao stisnuti kožu,te da ga bosog i izmorenog, kao jednog od najmlađih sudionika bitke, glad nije štedjela. Hranio se pak sremušom i korom bukovine. Odlazak na samu Sutjesku, prekinuo im je jedan od rijetkih objeda koji su imali te su se u potpunoj tišini uputili u borbu.

Pretrčali smo preko polja s njemačkim šatorima na drugo brdo pa sve preko Zelengore, a nakon toga uz avionske napade krenuli za 10. hercegovačkom brigadom, prepričava.

Nakon krvavih i teških bitki, raspršeni borci su se skupili u skoro veličinu jedne brigade te smo pošli prema Romaniji.

Nakon toga, odlučeno je da se djeca vrate u Dalmaciju, pa je i Ivu dočekala ta naredba. Pred njim je uslijedila jednomjesečna agonija povratka kući s jednim svojim suborcem. Jedući travu i bukovinu,preko Konjica, Duvna i Mosora Ivo se vratio na Biokovo, a potom i u Plinu.

Tokom povratka nije prolazilo bez borbi, borbe su ih pak dočekale nakon što su se u Konjicu našli s rukovodstvom brigade, a potom i u Duvnu, kao i nevjerica biokovskih partizana da se ne radi o kvislingu, već o pravom borcu, premda mladiću.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *