Polovina ratnih veterana u BiH ima PTSP!

Autor: Redakcija • Objavljeno: • Broj komentara: 0

Traume preživljene tokom posljednjeg rata, ostavile su, između ostalog teške posljedice na psihološku stabilnost Bosanaca i Hercegovaca. Mada psiholoških poremećaja uzokovanih ratom nisu pošteđeni ni civili, najveće tragove na psihu osjećaju, naravno, ratni veterani koji su direktno učestvovali u borbenim dejstvima, od kojih mnogi pate od lakšeg ili težeg oblika posttraumatskog stresnog poremećaja. Na koji način se te psihološke teškoće manifestiraju, kako se mogu prepoznati i kako barem ublažiti, u razgovoru za Veteran.ba objašnjava dr. Slobodan Pavlović, psiholog iz Tuzle, koji je doktorirao upravo na tu temu, odbranivši doktorsku disertaciju "Kognitivno-emocionalne promjene kod ratnih vetrana sa razvijenim PTSP nakon rata u BiH".

  • ptsp.jpg
  • psiholog.jpg

 VETERAN: Koliko su, prema Vašem profesionalnom iskustvu, među ratnim

veteranima u Bosni i Hercegovini izražene psihološke posljedice učestvovanja u ratnim dejstvima?


PAVLOVIĆ: Prema raspoloživim referencama, u BiH ne postoje evidencije iz kojih bi se moglo procijeniti koliko ratnih veterana ima izražene psihičke smetnje, odnosno koliko pati od razvijenog posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Na podlozi vlastitih istraživanja, utvrdio sam na jednom nekomorbidnom uzorku ratnih veterana (N=300), zaposlenih nakon rata kao profesionalni vojnici, da njih 49,3 posto ispoljava kriterije za potpuni ili nepotpuni posttraumatski stresni poremećaj, odnosno kod 37 posto je bio manifestan potpuni posttraumatski stresni poremećaj. Ovi rezultati su upozoravajući, kada se u jednom uzorku, kod zaposlenih ratnih veterana, gdje bi trebalo očekivati da nakon rata trauma postepeno blijedi, utvrdi da 49,3 posto ratnih veterana ima izražene simptome potpunog ili nepotpunog PTSP-a. Upozoravajući su i zato što je to utvrđeno u jednom nekomorbidnom uzorku zaposlenih ratnih veterana.

Također, utvrđeno je da najveći broj ratnih veterana (95 posto), koji su nakon rata zaposleni kao profesionalni vojnici, u toku rata, kao i prije početka istraživanja, nije imao dijagnosticiran PTSP, a u vrijeme istraživanja nisu se nalazili u tretmanu, niti su bili u akutnoj fazi posttraumatskog stresnog poremećaja.

Simptomi PTSP-a razvijaju se tek kasnije, kad je prestala potreba da se emocionalne i kognitivne funkcije mobiliziraju u pravcu kako da se preživi, kako da se izađe živ iz rata. Kada je to prestalo, kada je došao kraj rata, bez socijalne podrške, a uz prisustvo novih stresno-frustracionih doživljaja (neriješen niz osnovnih životnih problema), počeli su da nadiru «uskladišteni»

sadržaji traumatskog iskustava, koji su uticali na razvoj simptoma PTSP-a.

Priroda događanja, socijalne okolnosti i karakteristike ličnosti, su osnovni faktori, koji uvjetuju nastanak, jačinu, i dužinu trajanja psihičke traume, psihičke boli. Kada će i što će biti «okidač» da se te «prikrivene» psihičke smetnje rasplamsaju u bolni posttraumatski stresni poremećaj, umnogome zavisi od socio-ekonomskih, društvenih i kulturoloških činilaca.


VETERAN: Koji su najčešći, odnosno najizraženiji psihološki problemi

pripadnika te populacije?


PAVLOVIĆ: Najčešći psihološki problemi te populacije javljaju se u vidu ponovnog proživljavanja traumatskog iskustva, nametljivih slika u mislima i snovima, izbjegavanja svega što bi ih moglo podsjetiti na traumatsko iskustvo - ljudi, mjesta, razgovora…

osim toga, tu su i prateći simptomi kao što su osjećaj krivice, agresija, suicidalne i homicidne ideje, teška depresija, anksioznost, kognitivni deficiti…


VETERAN: U kojim sve oblicima se ti problemi javljaju i na koji način se manifestuju?

 

PAVLOVIĆ: To se najčešće manifestira u vidu osjećaja odbačenosti od društva, sve više izraženog udaljavanja od porodice, nezadovoljstva odnosom društva prema problemima ratnih veterana liječenih od PTSP-a, teškoća u socijalnoj integraciji…

 

VETERAN: Postoje li neki simptomi po kojima osobe iz najbližeg okruženja određenog ratnog veterana može prepoznati postojanje njegovih određenih psiholoških problema, te na vrijeme potražiti stručnu pomoć?

 

PAVLOVIĆ: Najčešće one osobe koje često komuniciraju sa ratnim veteranima sa

psihičkim smetnjama to mogu prepoznati, jer te osobe obično se povlače u

samoću, teže ostvaruju kontakt sa drugim osobama, pa i članovima porodice,

ispoljavaju deprivirajuće karakteristike…

 

VETERAN: Koji su mehanizmi za samopomoć u takvim situacijama (ako uopšte postoje)?


PAVLOVIĆ: U tim situacijama, kao najbolji mehanizmi za samopomoć, bili bi uključivanje u

socijalne relacije kroz određene aktivnosti, radna trerapija, uključivanje u sportske aktivnosti.

Jedno istraživanje (prof. Kapidžić) pokazalo je koliko uključivanje ratnih veterana u sjedeću odbojku, koji pored psihičke traume imaju i teška tjelesna oštećenja, poboljšava njihovo psihičko stanje - mnogi simptomi PTSP-a gube na svojoj učestalosti javljanja.

 

VETERAN: Šta društvo u cjelini može učiniti kako bi se ublažili psihološki problemi ratnih veterana - postoji li neki dobar primjer iz svijeta koji bi bio primjenjiv i u BiH?


PAVLOVIĆ: Društvo bi trebalo da razradi programe uključivanja traumatiziranih ratnih

veterana u socijalne integracije, integrisanja u socijalnu sredinu, da sačini programe rješavanja njihovih osnovnih životnih problema.

Ne poznajem da je neko u svijetu to dobro uradio. Prije kraćeg vremena bio sam gost Stručnog

tima u Amsterdamu, te sam vidio da i oni imaju sličnih problema, da još nisu razriješili ni probleme njihovih boraca Pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata, a već su im pristigli pripadnici mirovnih snaga u toku rata u BiH (Srebrenica).

 

VETERAN: Koje su sličnosti i razilke između simptoma od kojih pate ratni veterani u BiH i onih karatkerističnih za veterane iz nekih drugih ratova (npr. u poređenju sa vijetnamskim sindromom kod Amerikanaca)?

 

PAVLOVIĆ: Osnovna razlika između naših ratnih veterana koji pate od PTSP-a i veterana

drugih zemalja, prvenstveno mislim vijetnamskih veterana, je u tome što je naš borac branio svoju zemlju, svoju porodicu, a vijetnamski veterani su ratovali za nečije interese u drugim zemljama, gdje su činili teške zločine, ubijali djecu, žene … Vijetnamske veterane njihov narod nije prihvatio, nazivao ih je ubicama beba…, a naš narod je prihvatio svoje ratne veterane, jedino odnos političkih struktura prema ratnim traumatiziranim veteranima nije najbolji. Mnogima su oni «trn u oku», jer kako objasniti neke odluke kojima se osporavaju neka prava ratnih veterana liječenih od PTSP-a. Tu bih na prvo mjesto stavio odluku vezanu za ostvarivanje prava na priznavanje statusa ratnog veterana sa PTSP-om, gdje je navedeno da se poslije 1997. godine ne mogu priznati psihički poremećaji nastali nakon te godine -psihički poremećaj nakon ratnog traumatskog događaja, mogu se javiti i nakon 20 godina!

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije portala Veteran.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

KOMENTARI { 0 } DODAJ KOMENTAR
  • Ime / Nadimak: *

  • Komentar: *
    do 1200 karaktera

  •  

  • Karakteri sa slike: *

  •  

  • Trenutno nema komentara.

Najnovije

Najnovijikomentari