Bešlagić : Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine

Godišnjica bitke na Sutjesci – NOR
15/05/2021
Komšić: Mi smo ovu zemlju odbranili i branit ćemo je do kraja života
15/05/2021

Jutro 15. maja 1992. godine ni po čemu nije nagovještavalo da će upravo taj dan ostati zauvijek upisan u historiju Tuzle. Unatoč počinjenim zločinima u Podrinju, Posavini i Semberiji, život u Tuzli se tih majskih dana odvijao uobičajeno. Roditelji su djecu slali u vrtiće i škole, radnici su išli na posao, a djevojke i mladići su se pripremali za večernje izlaske.

Rat na njihova vrata pokuca je oko 19 sati, zauvijek im promijenivši živote i ideale u koje su do tada bespogovorno vjerovali. Tog 15. maja, oko 19 sati, legitimne policijske snage i istinski patrioti Tuzle odbranili su grad od planiranog zauzimanja ili, u krajnjem slučaju, njegove podjele na istočni i zapadni dio. Četvrta vojna sila Evrope, koja se 27. aprila transformirala u Jugoslovensku armiju (JA) novoformirane SR Jugoslavije, polomila je zube na raskrsnici Brčanska Malta.

Generalna proba agresije na BiH izvršena je krajem marta i početkom aprila u Bosanskom Brodu i Bijeljini. Do sredine aprila srpske paravojne jedinice zauzimale su grad za gradom, mjesto za mjestom. Došli su pred kapije Tuzle, osvojivši Kalesiju, stacioniravši se u Požarnici, Crnom Blatu, Kovačevom Selu…- Kada govorimo o 15. maju, ne smijemo zaboraviti da je tri dana prije, 12. maja, u Banjoj Luci, na tzv. Skupštini srpskog naroda u BiH formirana vojska srpskog naroda pod komandom Ratka Mladića. Na toj sjednici definirano je šest strateških ciljeva, a jedan od tih ciljeva i sam Mladić je okvalificirao genocidom – podsjeća Sinan Alić, predsjednik Fondacije Istina, pravda, pomirenje, koji je posljednjih devet godina bio izravni akter odbrane Ilije Jurišića pred pravosuđem susjedne Srbije. Mnogo prije 15. maja građani Tuzle su mogli spoznati namjere Jugoslovenske narodne armije, koja je bila u raspadanju. Rezervisti su skinuli petokrake s kapa i pucali na Jalsku džamiju u trenucima kada su se vraćali s ratišta u Hrvatskoj. Tuzlu je rukovodstvo tadašnje JNA okvalificiralo strateškim gradom koji povezuje Srbiju s Kninskom krajinom.

Prije 15. maja Predsjedništvo novoformirane SR Jugoslavije (zajednice Srbije i Crne Gore) donijelo je odluku o mirnom povlačenju vojske iz BiH, ali… Pod krinkom mirnog povlačenja vojske", transformirana Jugoslovenska armija počela se ukopavati na položajima oko Tuzle. Minibacačka gnijezda raspoređena su na okolnim brdima, a građani Tuzle tada još nisu bili svjesni kako ih je opet opasala guja.

Tih događaja na jednom od okruglih stolova u organizaciji Fondacije Istina, pravda, pomirenje prisjetio se Sead Avdić, ratni član Predsjedništva Tuzle. Avdić je rekao kako su od tadašnjih komandanata kasarne Husinska buna, prije svih potpukovnika Mileta Dubajića, tražili obrazloženje zbog čega su razmješteni minobacači i druga artiljerija na brdima oko grada. – Poveli su nas da obiđemo položaje jer su nam, vjerovatno, htjeli otvoreno pokazati s kakvom silom raspolažu te da na taj način ubiju svaku volju ili pomisao da se branimo – ispričao je Avdić.

Prvi čovjek tadašnjeg SUP-a Meša Bajrić na istom okruglom stolu konstatirao je kako je Tuzla, neposredno prije bitke na Brčanskoj Malti, bila de facto okupiran grad. Tuzlanske jedinice u okviru Teritorijalne odbrane imale su etiketu elitne, ali im je to malo šta značilo kada su bile razoružane. U gradu je sve više prognanika iz Podrinja, a sigurnosna situacija je složena zbog opstrukcija i nepoštivanja legitimnih vlasti u mjesnim zajednicama Čaklovići, Simin Han, Požarnica, Kovačevo Selo…Historijska odluka donesena je na sjednici SO Tuzla 4. aprila kada je odlučeno da se grad brani legitimnim sredstvima.

Okosnicu odbrane Tuzle sačinjavalo je 638 uniformiranih naoružanih policajaca iz aktivnog i rezervnog sastava, dok su jedinice Patriotske lige, faktički, bile u ilegali. Grad sa oko 120.000 stanovnika prije 15. maja na raspolaganju je imao oko 1.000 pušaka, koje su se trebale suprotstaviti četvrtoj vojnoj sili Evrope. Tuzla je, dakle, opasana minobacačkim gnijezdima, a svakako da ne treba zaboraviti Aerodrom Dubrave te bataljone koje je u Smolući i Potpeći oformio potpukovnik Dubajić. Zauzimanje Tuzle moglo je početi…Osvanuo je 15. maj.

Na insistiranje potpukovnika Dubajića, u jutarnjim satima u Domu armije organiziran je sastanak s političkim vodstvom grada. Dubajić tog jutra ničim nije otkrivao da će istog dana popodne narediti izlazak vojne kolone iz grada. Imao je rok do 19. maja, ali se Dubajić odlučio da to bude petak, 15. Delegacije tuzlanskih političara koji su posjećivali kasarnu Husinska buna ili građani koji su prolazili pored tog objekta u Skojevskoj ulici svjedočili su napetoj atmosferi i raspojasanosti rezervista uglavnom iz okolnih mjesta s većinskim srpskim življem. Prije 15. maja, ali i poslije, vojne kolone su bez ikakvih problema napustile Tuzlu. Kolona od 15. maja nije.

Potpukovnik Dubajić je na kamione s gorivom i minsko-eksplozivnim sredstvima, mimo svih pravila, postavio vojnike, a on se iz grada izvukao u prvom oklopnom transporteru. Kolona je krenula, a u 19.02 sata je zapucalo, najprije kod druge kapije kasarne, a potom i kod tehničkog pregleda u neposrednoj blizini raskrsnice Brčanske Malte. Uslijedila je naredba: Na vatru uzvratite vatrom… – Dan kasnije raskrsnicu je obišla zajednička komisija, vojnici Jugoslovenske armije su slobodno šetali, čak i sa naoružanjem.

Teže povrijeđeni su zbrinuti u Kliničkom centru, oni lakše povrijeđeni autobusom transportirani ka Bijeljini. Linija razgraničenja formirana je nekoliko kilometara od Brčanske Malte, u naselju Slavinovići  priča Sinan Alić.

U predmetu koji je formiran pod oznakom Tuzlanska kolona, godinama nakon agresije na BiH špekuliralo se brojem poginulih vojnika. Sinan Alić podsjeća na svjedočenje Slobodana Miloševića u Haškom tribunalu, koji je morao imati relevantne informacije s obzirom na to da su pod njegovom kontrolom bile sve vojne i policijske strukture, kao i sigurnosne i obavještajne agencije. – Milošević je tokom svjedočenja rekao da je na Brčanskoj Malti stradalo 48 pripadnika jugoslovenske vojske. Osim 48 vojnika, poginula su i tri pripadnika tuzlanske policije i jedna žena koju je pogodio zalutali metak – kaže Alić. Pravosudni organi susjedne Srbije, zanemarujući evidentnu odgovornost potpukovnika Dubajića, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma krenuli su u progon tuzlanskih branilaca.

Na njihovim listama našla su se imena Selima Bešlagića, Meše Bajrića, Muhameda Brkića, Envera Delibegovića, Ilije Jurišića i Budimira Nikolića. Istragu je otvorilo i Tužilaštvo BiH, koja je obuhvatila 12 osoba i u kojoj nije donesena konačna tužilačka odluka.U međuvremenu, poslije devetogodišnjeg sudskog procesa Apelacioni sud pravomoćno je oslobodio Iliju Jurišića, dok je donesena odluka da se obustavi istraga protiv Budimira Nikolića i Envera Delibegovića te da se van snage stavi Interpolova potjernica za njima. Muhamed Brkić je preminuo, dok srbijansko pravosuđe još proganja Selima Bešlagića i Mešu Bajrića, kojima je zbog postojanja Interpolove potjernice ograničeno kretanje. Nažalost, u isto vrijeme montiranim optužnicama protiv tuzlanskih branilaca pravosuđe Srbije prešutno ignorira nepobitnu odgovornost Dubajića, koji u Srbiji provodi mirne penzionerske dane. Ipak, 15. maj 2016. godine građani Tuzle dočekuju sa spoznajom da je Ilija Jurišić oslobođen i da je obraz i čast grada pred srbijanskim pravosuđem ostao čist i odbranjen.

Ubijena su 223 civila. Fondacija Istina, pravda, pomirenje prije deset godina podnijela je krivične prijave protiv visokih dužnosnika JNA Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Milutina Kukanjca, izvjesnog Praševića, Milana Nedeljkovića, Novice Simića, Mileta Dubajića, Momira Zeca i Veljka Brajića zbog osnovane sumnje da su počinili niz krivičnih djela. U obrazloženju krivične prijave navedeno je kako je Tuzla u periodu od 15. maja 1992. do 16. novembra 1995. godine gađana sa više od 1.500 projektila različiti kalibara, među njima i raketama zemlja-zemlja tipa Volhov.

U granatiranju Tuzle ubijena su 223 civila, dok je 391 civil teže i lakše ranjen.Dio krivične prijave odnosi se na potpukovnika Mileta Dubajića, prijeratnog komandanta kasarne Husinska buna, i to zbog krivičnih djela zakona ili običaja ratovanja, upotrebe nedozvoljenih sredstava borbe te izazivanje opće opasnosti.

U članu 60 krivične prijave stoji: – Dana 15. maja 1992. godine je po naredbi potpukovnika Dubajića na obične vojne i civilne kamione, koji nisu namijenjeni za transport eksplozivnih tereta, izvršen utovar minsko-eksplozivnih sredstava te kamione uvrstio u kolonu i na njih smjestio naoružane pripadnike JNA i rezerviste. Dakle, na eksplozivna sredstva postavio je ljude. Ova vozila nisu bila ničim obilježena niti je kao komandant kasarne bilo koga obavijestio šta prevozi u tim vozilima. Postupivši ovako potpukovnik Dubajić je počinio krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 172. tada važećeg KZ SRBiH (Službeni list SRBiH br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 33/89, 2/90 i 24/91), kao i krivično djelo nepropisne predaje saobraćaju eksplozivnog ili zapaljivog materijala iz člana 178. istog Zakona.

Bešlagić Pračeru: Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine. U analima grada ostat će upamćen telefonski razgovor Tomislava Pračera, zamjenika komandanta vojnog aerodroma Dubrave i gradonačelnika Selima Bešlagića. U svjetlu tog razgovora ne treba zanemariti ni ranije ponude oficira JNA, prije svih Milovanovića, koji je političkom vodstvu Tuzle sugerirao da proglasi autonomiju.

Razgovor Bešlagića i Pračera… Pračer: S tim svojim saradnicima u opštinama o kojima si govorio proglasite, bre, neku autonomiju i izjavite da želite da živite u Jugoslaviji.

Bešlagić: Neću ba, ne dolazi u obzir, Pračer! Pračer: Da tražite izvesnu autonomiju.

Bešlagić: Ma nema govora. Pračer, koju Jugoslaviju? Pračer: J… ga, onda je rat. Bešlagić: Neka je rat.

Neka je. Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine. Pračer: Gledam odnos snaga. Bešlagić: Neka je kakav jest. Pračer: Nemoj tako. Bešlagić: Pa neka nas pobiju, bolan! Pračer: Nemoj tako, to je Izetbegovićevo.

Bešlagić: Biće u istoriji zapisano da je srpski narod genocidan, a Bosanci to nisu. Pračer: Traži, čoveče, autonomiju. Daj saglasnost da ćeš živeti u novoj Jugoslaviji.Bešlagić: Ne dolazi u obzir, Pračer. Pračer: J… ga, stari, onda smo ga se naj… svi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *