Rezolucija banjalučkih muslimana od 12.11.1941. godine usvojena je u Ferhad-pašinoj džamiji u Banjoj Luci, u njoj se između ostalog osuđuju zločini NDH nad Srbima
Ovo otvoreno pismo upućeno je dvojici tobožnjih predstavnika muslimana ministara NDH. Pismo je od strane ustaša ocijenjeno kao „nož u leđa u hrvatskoj državi“. Dio potpisnika ove rezolucije kasnije je deportovan u ustaške logore smrti ili je pobijen, dio se priključio partizanima ili su pomagali partizane na različite načine.
Tekst rezolucije banjalučkih muslimana prenosimo iz Glasnika vrhovnog islamskog starješinstva iz 1950. godine:
Još od početka osnivanja NDH gledamo mi muslimani s najvećom zabrinutošću kako su ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori činili najgrublje greške i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva. Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelje čitavih porodica s rokom od jedan do dva sata za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimokatoličku vjeru, -sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog i istinitog čovjeka i koje su na nas muslimane ovih krajeva djelovale najneugodnije. Mi nismo nikada očekivali a kamoli željeli ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo ni pod najtežim prilikama služili ovakvim sredstvima, i smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljem. Jer, ovo što se kod nas radilo, sumnjamo da bi mu mogli naći primjera u povijesti koga bilo naroda.
Rezultati ovakve politike (ako se uopšte ovi postupci mogu nazvati tim imenom) upravo su grozni, što bi mogao očekivati svaki pametan čovjek. Vjerska snošjivost, koja je bila na visini u Bosni i Hercegovini i pored vjerske podvojenosti, srozala se je strahovito. Uvrede i izazivanja uzimala su često takvog maha i prema nama muslimanima, da nas sile na ozbiljno razmišljanje. Jedan dio katoličkih svećenika smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorišćuje. Propaganda za pokrštavanjem je uzela takvog maha da potsjeća na špansku inkviziciju. Pod njenim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana u masama. I tako su oni kojima se do tada poricala svaka građanska vrijednost i nacionalna srodnost, postali građanski punopravni samo zato što su formalno primili katoličku vjeru. Ravnopravnost Islama, često isticana pisanim slovima i izjavama, dovodi se u pitanje u životu i praksi. Često se čuju i pogrdne pjesme od strane ustaša-katolika, koje vrijeđaju osjećaj muslimana i poriče im se ista sudbina kao i hrišćana.
Jedan dio ustaške vojnice, i to ne samo divljih nego i redovnih, vršio je teške ispade i napadaje ne samo prema hrišćanima nego i prema muslimanima, pa je izazvao i u našim redovima zaprepašćenje. Slučaj s groznim ubistvom seoskog hodže Edhem ef. Hodžića ovdje u Banja Luci, usred bolničke avlije i u po dana, strašan je primjer razuzdanosti od strane ustaše Josipa Babića. I što je najžalosnije ne zna se ni danas da li je zločinac uopće uhapšen a kamoli kažnjen egzemplarno, kako je to tražilo i traži svo banjalučko i ostalo muslimansko stanovništvo. Mi mamo dosta primjera gdje su ustaše pod fesovima na glavi pristupale klanju i ubijanju hrišćana. To je bilo i u Bos. Novom, gdje je četiri kamiona ustaša došlo iz prijeka pod fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo u Bos. Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano osamstošezdesetidva hrišćana. I u Kulen Vakufu su to isto radili, i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra 1941. godine, kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je platilo glavom 1365 muslimana (ljudi, žene i djeca). Mi znamo slučajno gdje su nekoji ustaše katolici udarali na hrišćane sa povicima: „Udri Mujo, drži Huso, nedaj tamo Meho…“ i slično.
Izazvavši ovako težak sukob između nas muslimana i hrišćana, pozvani smo kao vojnici da taj ustanak ugušujemo i da tako ubijamo Srbe i oni nas, pa da se tako međusobno satiremo i istrebljujemo, ne znajući kada će to prestati ni kakvim će posljedicama uroditi. I tako je ta borba, koju mi nismo izazvali, uzela toliko maha, da su mnoga sela naša popaljena i opljačkana, a njihovi stanovnici: ljudi, žene i djeca lutaju goli i bosi, gladni i žedni tražeći pomoć i zaštite od pozvanih i nepozvanih, bježeći u naše gradove, koji su ih prepuni i gdje im se pomoć teško može ukazati. Zaštita je našeg svijeta po selima posve nedovoljna osobito u onim krajevima koji su pali pod italijansku okupaciju. Tamo italijanska vojska mirno posmatra kako gore muslimanska sela, kao što je to bilo ovih dana po selima ključkog, petrovačkog i sanskog kotara. I što je najgore vinovnici ovih nereda se povlače u pozadinu paradirajući u uniformama, zabavljeni dobrim dijelom oko pljačke srpske i jevrejske imovine. To najbolje mi vidimo ovdje u Banja Luci, gdje je s imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Židova napravljen izvor pljačke i bogatstva za pojedince, njihove obitelji i prijatelje. Odbijamo s prezirom podmetanje da se mi želimo dočepati tuđe imovine. Mi se ovim priključujemo svakoj našoj akciji, koja ide istim ciljevima, a naročito akciji sarajevskih muslimana od 12. oktobra 1941. godine, pa u tu svrhu tražimo s njima zajedno:
1. da se što prije zavede stvarna sigurnost života, imetka i sloboda vjere za sve stanovnike ove zemlje
2. da se nevini svijet zaštiti jakom vojnom obranom
3. da se pozovu na sudsku odgovornost svi krivci koji počine kakvo bilo nasilje ili zlodjelo bez razlike na položaj i na vjeru, kao i oni koji su takva djela naređivali ili pomagali
4. da se onemogući svaka vjerska netrepeljivost
5. da se što prije zavede i pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nevino postradali u ovim neredima
Banja Luka, 12. novembra 1941. godine
Imena potpisnika Rezolucije, sama Rezolucija i prateći tekst nalazi se u prilogu.
