Veliki je broj osoba koje su oboljele od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), a čim si obilježen, odmah si nula. Stavljen je na stub srama svako ko dobije šifru sa Psihijatrije.
Pomoć kolegama
To je u razgovoru za „Avaz“ kazao Kemal Kurtić, predsjednik Saveza udruženja veterana rata liječenih od PTSP-a „Zvekir“, koje je formirano u martu ove godine i koje okuplja četiri udruženja iz Bihaća, Goražda, Tuzle i Zavidovića.
Kurtić za „Avaz“ kaže da je njihov cilj briga za veterane rata liječene od PTSP-a te utjecanje na ublažavanje njihovog ekonomskog statusa raznim vidovima pomoći, ali i zastupanje interesa članova Udruženja, organiziranje pomoći u psihosocijalnoj reintegraciji…
– Ova populacija je zanemarena od svih pa i od boračkih organizacija. Ovi borci se smatraju osobama drugog reda. Te traume i problemi koji iz njih nastaju onemogućavaju im da dođu do svojih ciljeva. Želimo da se to promijeni. U nekim gradovima nemaju ni odgovarajuću zdravstvenu njegu pa moraju ići u druge kantone. Sve je više boraca s ovom dijagnozom – istakao je Kurtić.
Bez prava
Dodaje da postoje udruženja i u drugim kantonima, ali se bore na druge načine za svoja prava. Upozorava i na diskriminaciju.
– Samo je invalid onaj ko se prijavio do 1996., ali oni poslije nemaju nikakvih prava. Nama trebaju stručne osobe. Niko ne može znati kada će se desiti trauma i kad će neko oboljeti – poručio je Kurtić.
Nema razumijevanja
Stručnjaci rasprostranjenost sindroma PTSP nazivaju „društvenom bombom“.
Kurtić kaže da ljudi noćima ne mogu spavati pa onda ne mogu funkcionirati.
– Ali za to nerijetko niko nema razumijevanja – kazao nam je Kurtić.
Posttraumatski stresni poremećaj predstavlja duševni poremećaj koji se može javiti nakon izlaganja zastrašujućem, opasnom i ugrožavajućem stresnom događaju. Osobe, koje imaju ovakva iskustva, mogu trpiti tegobe poput stalne zaokupljenosti traumatičnim događajem i ponovnim proživljavanjem istog na javi ili tokom spavanja.
U središtu traume je nametljivo sjećanje na središnji stresni ili nasilni događaj, poput slike i zvuka, vriskova ili trenutačne tišine, praska puške, eksplozije, ranjavanja, udarca i slično. Javlja se i izbjegavanje svega što podsjeća na traumatski događaj, te simptomi pojačane pobuđenosti.
Neposredna posttraumatska reakcija je normalna reakcija na abnormalnu situaciju. Poljuljani osjećaj sigurnosti i povjerenja, unutrašnje uznemirenje, strah, nedostatak emotivnog doživljavanja, poteškoće sa spavanjem, i nemogućnost da se prestane misliti o događaju.
Veliki je broj osoba koje su oboljele od PTSP-a, a čim si obilježen od nečega – odmah si nula.